Iz konzerve
Dobro jutro moj Zagrebe-veli majstor- i upali svoju motornu pilu, baš ispod moga prozora. Dobro jutro-i ja njemu velim- sedam je sati i pet minuta. Temperatura zraka izmjerena u 06:00, u glavnom gradu iznosila je 16 celzijevih stupnjeva. Nije vrijeme da zatvorim prozor. Treba mi zraka ovog zagrebačkog, jedino ga se još jutrima da udisati. Mi nemamo klimu u ovom našem podstanarskom raju, ali ćemo je ugraditi sad kad smo kupili svoj vlastiti raj. Mada, nije da ću zbog toga zatvoriti prozor. Ni zbog pile motorke, ni zbog trava-kosilice, ni zbog bilo čega što me jutrima grubo budi. Više volim ovaj zagađeni zrak nego onaj iz konzerve. Onaj iz konzerve je patvoreno remek djelo nekog ludog šeširdžije. On se obogatio na konzumentskom društvu. Prodao nam je zrak. I mi smo ga skupo platili. Prodao nam je zrak upakiran u zagađivač ozona. Ali mi smo sretni. Mi ništa ne pitamo.
Prodao nam je i vodu iz plastične bočice i mi smo ju kupili. Navodno je zdravija od ove koja teče ispod savskog mosta. Prodao nam je vodu i mi smo mu omogućili da se ne mora brinuti o kvaliteti vode koju nam pušta iz slavine. Ona više nije bitna. Ne sada kada nam je dostupna voda iz konzerve. Možda da ne kupujemo konzerviranu vodu bismo natjerali vlade i konglomerate da se pobrinu o kvaliteti ove iz cjevovoda. Nas, naravno, nije briga. Mi smo konzumenti. Nama je bitno da za svoje novce nešto dobijemo. Nešto iz konzerve. Nešto nagrađeno na sajmu inovacija u Parizu.
A u dalekom Singapuru svoju vodu recikliraju. Ambiciozno zamišljen projekt u zemlji nekonzumenata koja se bavi proizvodnjom i prodajom konzerviranog nama konzumentima. Pustiš vodu u svom nužniku, a ona oteče da bi časkom bila reciklirana i poslana nazad vodovodom kao voda za piće. I sve je dobro dok na to ne misliš. Sistem ploda u majčinoj utrobi. Svi smo mi jednom piškili u plodovu vodu i zatim je pili. Al' to je ok. Kao plod nisi svjestan onoga što ti je prirodom nametnuto. Plodovi su ljudi u ljudima. Jedino nekonzumentsko društvo na ovoj planeti. Sve dok ne postanu robovi. Robovi kao i mi ostali.Uljuljkani u lažni osjećaj slobode.
Nije to sloboda. To je život iz čiča Tomine kolibe. Kao zombiji smo kretali jedan za drugim i sa smješkom na licu dopustili da nas okuju. Da ono temeljno, po svim zakonima čovjeku dano propustimo kroz šake i skupo platimo. Jer nam je netko jednom, preplačen, negdje rekao- zrak nije dobar.Evo vam ovaj iz konzerve. Uzmite ljudi. Dišite. Voda nije dobra. Ona je zagađena. Za vas smo osigurali ovu iz konzerve. Pijte.
To je mala cijena za jednoga roba. Mala cijena koja će ubiti dostojanstvo.
kada bi te barem netko cuo....
nismo piškili u plodnu vodu niti smo je pili, čistili smo otrove iuzimali hranu i vodu preko majčinog krvotoka; a što se ostalog tiče u postu se slažem. i gdje ćemo još stići...
Japanci počeli kupovati svjež zrak - Naslov video vijesti na Večernjem... 5 dolara za 3 litre zraka, a (pazi ovo) ima ih i različitim okusima.
Eto ti... A kako su japanci tehnološki napredna nacija od kojih mi uvezemo što stignemo, samo čekam kada će se ista stvar naći i na policama Konzuma, po masnoj cijeni...Ali bit će prokleto IN, jer SVI imaju, pa moramo i mi...
Ah PetarPan, nisam znala da si i tu, sad vidjeh adresu na forumu :)
Eurosusjed
Evo, upravo je završilo. Ovogodišnje eurovizijsko natjecanje u dobrosusjedskim odnosima. Ma, kakvi, nisam krivo natipkala, zaista nije bila riječ o izboru za ponajbolji pjesmuljak, već o tome tko će se kome kao dobar susjed prikazati pred milijunskim auditorijem.
Površno pratim ovo, sada već, drugorazredno natjecanje, godinama i usuđujem se primijetiti kako svake godine neosporna istina dolazi do vidjela. Tako Rusi glasaju za Bjeloruse, Armenijce, latvijce i Litvance i obratno; hrvati za srbe, bosance i slovence; šveđani za dance, fince i norvežane i kad malo pogledaš po karti Europe, sve susjed do susjeda, sve jedan bolji od drugoga, kao u malom prigradskom naselju gdje smo svi mi jedna mala sretna komuna koja si međusobno pomaže. Za razliku od moje zgrade, gdje susjedi zabadaju nos i gledaju gdje bi ti napakostili, natjecanje za pjesmu Eurovizije je idealno susjedstvo za obitavanje jer od susjeda svoga na Eurosongu možeš samo profitirati.
Zato je, zapravo, od iznimnog značaja što li će se desiti na izborima u Crnoj Gori. Odvoje li se crnogorci od braće srba, slijedećeg ćemo ljeta svi profitirati od istog. Dobit ćemo visoke bodove od Srbije, Slovenije, BiH, Makedonije i eto, možda, ovisno o rezultatima sutra i od Montenegra. Tako da je ,zapravo, šteta što nas u ex Yu nije bilo više. Od tolikih nas susjeda ne bi boljela glava.
Al' kad već nismo uspjeli pjesmom, uspjeli smo loptom i vodom. Za to nam nisu bili potrebni dobri susjedi. Dubrovački Jug je večeras postao prvak Europe u vaterpolu. I tu nam ništa ne mogu nordijske zemlje i njihov hladni sjeverni lobi.I tu nam nisu bitne maske čudovišta, kućni porno uradci, ni štikle. Samo kapica za bazen i mini kupaće gaćice. I mi smo prvaci. Prvaci u svom dvorištu.
ajme ko je pobjedio.strašno.užas.ahh...ajde pozdrav,super blog;)
TREEEEESEEEEEEE, TREEEEEEEEESEEE SEEEEEEEEEEE ko u Juga dirne, ko u Juga dirne :))
PROČITAJ DO KRAJA
LORDI - oni su genijalci, zaslužili su pobjedu!!!
1. nemoj pisati da su oni nekakvi sotonisti i da su im kostimi sotonistički jer nisu, oni pjevaju pjesmu "Devil Is A Loser" u kojoj govore kako je vrag pušioničar, KOSTIMI - što se tiče kostima, privukli su pozornost na svoje kostime koje je sam Mr. Lordie napravio svojom rukom, što znači da je tip sam izmislio cijelu scenu, ajde pogledaj onu fucking severinu, njoj sve rade neki hrvatski idioti, te haljinicu te štiklicu, zato su Lordi originalni i zato su pobijedili
2. jeli vam se sviđa kostim ili ne, to je vaša stvar, ali oni su tako zadobili pozornost i to trebate znati, shvatite kostime kao neku šalu, meni se doslovce kostimi jako sviđaju jer ih je pjevač sam napravio, prije svakog nastupa treba tu svu šminku, kostime staviti na sebe koliko to traje 3 sata, a jadna severina za ta 3 sata se s nekim idiotom poje** i sam ne znam kaj, dok ovi rade, a nakon nastupa treba to skinuti sa sebe, a kako im je tek za vrijeme nastupa (znoj, vrućina itd.)
3. Hard Rock Hallelujah - pjesma bih pobijedila po meni i bez njihovih genijalnih kostima, pjesma u stilu hard rocka i heavy metala, koji sada vlada svijetom već dugo godina, a fucking narodnjaci i fucking cajke vladaju na jadnom malom balkanu koji ne zna ništa osim takve jadne turske i kaj ja znam kakve muzike, zato ŽIVIO METAL & ROCK
4. Severina - poje** se s nekim i sada je to kao neka fora, NIJE, obuće beku odvratnu komunističku haljinicu koju na kraju baci sa sebe i ostane u nekom jadnom badiću, misleći da će ljudi reći "gle, pa to je ona od koje sam dovukao pornjak preko interneta, imala je tako dobru pi***, glasat ću za nju, svejedno što joj je pjesma shit!" pjesma na stari način, takav stil ćuli smo 10000000000000000 puta i već je svima na ovome svijetu dosadilo slušati takvo što
5. ostale zemlje - što reći o ostalim zemljama, sve je na isti kalup, kopirke ABBE, sevdah, neki izmucani pop s rapom, gdje je ljudi moji rock (LORDI). Ljudima je već dosadilo slušati pjesme koje pjevaju sve isto, misliš si pa gdje sam čuo već tu pjesmu a zapravo ju negdje nisi čuo jer takvih pjesmi postoji 10000000000, pogledajte Rusiju, pjesma im je recimo ok, scena je ok, i drago mi je za njih da su na drugom mjestu, ali ne bih mi bilo drago da su na prvom, BiH Harimatahari - pjesma jadna, dosadni sevdah koji našem balkanu ulazi lagano u uho (naravno za one koji to slušaju) skupa s Turskom i takvim zemljama koje slušaju takvu vrstu šrotne muzike
6.Rock i Metal rules World, Heaven & Hell
Al' se raspisa ;-)) Ali daj pročitaj prvo što sam napisala...Ja komentiram Eurovision s aspekta bodovanja, kod mene se ne spominju sotonisti, ni Sevine sexualije...Ovaj blog poštuje raznolika mišljenja- to je temeljno ljudsko pravo... Živio ti meni!
Pjevam danju, pjevam noću
Mi smo svi u familiji malo glazbeno vudreni. Ne mislim sad pod time da smo nešto specijalno talentirani za sviranje instrumenata i ozbiljnu glazbu, ali da se možemo nositi sa Von Trappovima, možemo. Rame uz rame. Bok uz bok. So long, farewell, auf viedersehn, goodbye… Mi smo, dakle, pjevači. Sortirani prema vrsti izvedbe. Određeni dio je u stanju besprijekorno izvesti izvornu gangu, ima klapski nadarenih, etno (međimurski) opredijeljenih i ovih poput mene što samo pjevaju, pa štogod bilo.
Tako su mene svojedobno tjerali da idem na „Zvjezdice“, ali ja i pjevanje „po naredbi“ se nismo baš slagali. Pristala sam na školski zbor i priredbe za Dan Republike. Većih ambicija nisam imala. Zato sam uredno ometala nastavu svojim muzičkim bravurama. Po tom me i pamte neki moji bivši školski kolege. No, nebitno. Zapravo sam upravo čula na televiziji (a to što kažu na televiziji mora biti neosporno istinito, jel'?!) da pjevanje djeluje na centar u mozgu zadužen za pamćenje, te ga ujedno i stimulira. Ignorantna, kakva povremeno jesam, o tom pojma nisam imala. Al' kao što rekoh, to je sad bilo na televiziji, pa mora da je točno tako i nikako drugačije.
Zapravo, ima to veze sa petim razredom osnovne škole i predavanjem iz zemljopisa (ne, nije geografija, to je došlo poslije, onda je bio zemljopis. Što ima logike-zemljopis, zemljoopis, opis zemlje). Ono što meni tada nije imalo logike bila je teka od kojih sedamdesetak strana koju je trebalo nabubati napamet i znati k'o vodu piti. Ja sam ,dakle, logički tip. Povodim se za istom i sve što sa njom veze nema biva mi konfuzno. Profa iz navedenog predmeta bila je stara gospođa pred penziju (predavala je još i mojoj mami), stroga i pravedna, te je zahtijevala da se usvoji i zna gradivo koje je predavala i to još s razumijevanjem. Super. Meni, kao već deklariranom logičaru, danima nije polazilo za rukom komprimirati informacije i ubaciti ih na hard disk u glavi, te me dovodilo u očaj. U petom razredu osnovne škole nije bilo dobro imati jedinicu iz zemljopisa, pogotovo ako si u prva četiri slovio za odličnog učenika. Onda sam ja skužila kak' sam totalni antitalent za učenje. Ali mi nije bilo jasno kako je moguće da pjesmu koju prvi put čujem , zapamtim „iz šuba“, a ove monumentalne informacije o zemlji ne mogu i ne mogu. Pa sam, domišljata, kakva jesam, odlučila da ću se snimiti na kazetu kak' na taktove tada popularne pjesme pjevam cijelo gradivo iz zemljopisa. I snimila ja prvi „studijski album“. I puštala ga sama sebi od nemila do nedraga, sve dok nisam popamtila tu hrpu besmislica koje sam morala znati. I dobila pet. Štreberski onako.
Što bi, iz sadašnje perspektive, zaključujem, komotno moglo imati veze sa ovim kaj su nam sada rekli na televiziji. Dakle, pjevajte, dragi moji. Pjevajte iz petnih žila, u kadi, ispod tuša, kad se vozite u autu. Pjevajte i bit' ćete sretniji. Pjevanje podiže raspoloženje. Bit' ćete zadovoljniji, opušteniji, nimalo sklerozni… Pjevajte i bit' ćete pametniji. Jer kako kaže ona stara- tko pjeva zlo ne misli, a tko misli nije mu do pjesme.
„..keep the music strong…“
Baš smo jučer imali raspravu na temu: "Kako učiti uz glazbu?" Ma ča kako? Kako ne?? =) AH spadam pod logičare i razumijem tvoje muke od Zemljoopisa.
LOL Prvi put cujem za ovaj nacin ucenja :-D Ali ocigledno da je dobar kada si dobila 5. A koja je pesma bila u pitanju i d li si i profesorki otpeavala gradivo :-D
e ja pjevam i danju i noću, ali pamćenje-ne trza. Tj. samo se trzne povremeno.Možda sam izabrala krive pjesme? Kad na pr. ostavim auto negdje u gradu, trebala bih cijelo vrijeme do povratka pjevati:
"moja štikla-prošla pokraj sveučilišta-pazi seks - i nađeš auto u roku keks" ili, kad trebam poslati poštom važan dopis: stari poštar to sam ja-dopis poslati to svatko zna-laaalalalalala! itd. Samo ne znam bi li bilo dovoljno odgovorujućih pjesama.Na pr. ako želim zapamtiti da li sam stavila sol u jelo...mogla bih pjevati: "sapore di saleeeeee-sapore di mareeeeee..." ali kako bih znala je li to znači da sam već stavila sol ili da je tek trebam staviti? Nešto ipak s tim TV savjetima nije jasno :(
Ponavljanje je majka mudrosti.Pa, tako i kod pjevanja. Što više odpjevaš bolje znaš.Na telki baš nisu objasnili na koji to način pjevanje utječe na bolje pamčenje, al mora da je istina.Zamisli samo operne pjevače.Godinama znaju napamet one svoje kilometarne arije koje su možda zadnji puta izveli pred sto godina.
ja volim pjevati...ali onda svi ušute i gledaju me. Onda je meni malko neugodno. Vidiš, mogla bih probati sa zviždanjem...
Čangrizavo jutro
Ne volim Danijelu Trbović. Sad joj svi ime povlače po novinama, u čast ove godišnjice televizije, kao, ona je slijedeća Jasmina Nikić, Helga Vlahović i Željka Fattorini u jednom, i ja baš ne kužim kako je to moguće, jerbo mi ni jedna od tri časne dame nikada nije toliko išla na živce kao Danči. Zanemarimo sad the weakest link, ali općenito promatrajući njenu ispijenu pojavu dobivam zarazni dojam da prosipa pamet, da bahato nameće svoju inteligenciju kao da je svu pamet ovoga svijeta popila, gleda na sve posprdno i onako svisoka… E, to ne volim. To mi krv popije. Ne mogu joj ne priznati snalažljivost i elokventnost, pogotovo kad je sirota okružena samim velikim mislilačkim umovima iz agencije Midiken, ali čak mi i čubata Sopekica manje diže živce.
Ne volim Top Shop program- kupujmo iz fotelje i nije mi jasno nikako za kog vraga samo služi onaj super krečko i koja je uopće razlika između njega i onog tuxedo seta za bojanje, meni je to sve isti, da prostite, drek. Jer da je super krečko zbilja tako super ,onda bi ga valjda imali svi soboslikari odavde do Antarktika i dalje, a ne bi se mrcvarili s onim valjcima iz kojih kapa po podu, pa ti ukaka parkete ako ih nisi dobro prekrio onim zaštitnim, debelim najlonom kaj se kupuje na metre.
Ne volim ni sebe danas jer sam malkice čangrizava, jer je danas bio jedan od onih dana kada se nisam morala ustati rano ujutro, fino sam se mogla valjati po krevetu do iznemoglosti, ali su ovi iz Zrinjevca baš danas u 7:45 odlučili kositi travu ispod mog prozora, što mi baš isto nije jasno, koji vrag dođe nekome da kosi travu u petnaest do osam ujutro. Trava je o.k., protiv nje još nemam ništa, tu se ne bunim jer premalo je zelenih površina u gradu da bih još i ja sada protiv trave rogoborila.
Narodi i narodnosti
Pred ravno godinu dana, na Wien Schwechat aerodromu, skupila se mala grupica ljudi radnog naziva CEEC Team iliti ga ekipa srednje istočnih europskih zemalja. Jedna Bugarka, jedan Rumunj, 4 Čeha, Slovakinja, 2 Mađara i vaša mala Hrvatica (a ipak nije Seve). Jeli smo fine austrijske sendviče iz kutije za dostavu pizze i pušili bugarske cigarete, najskuplje vrste i čudnovata naziva… Bugarka je bila prgava , suhonjava djevojčura odjevena u tregerice i sa rozim štiklicama na nogama. Poslije se ispostavilo da i nije toliko prgava koliko se čini, već da je zapravo plačljiva i uvredljiva… Loše je pričala engleski, njemački nije znala ni slova, ali sam uspjela izvući iz nje da ima plaću 250 eura mjesečno i da je time vrlo zadovoljna. Bugarska je , kužim, jeftina zemlja. Kaže da tamo strane firme, što otvaraju svoja predstavništva, ne mogu naći kvalitetnog radnika, te da joj ova naša nije ustupila službeni auto jer je daleko jeftinije da se po Bugarskoj voza taxijem… Bugarska je, kužim, vrlo jeftina zemlja. S Rumunjem sam se družila malo više, bilo mi je žao simpatičnog momka koji je po prvi puta u životu izašao iz granica rodnoga grada, sjeo na avion i izašao iz zemlje, te svojim plahim nastupom navukao na sebe posprdnost bahatih čeha. Bio je vidljivo šokiran svim oko sebe, našim , za njegov pojam, preliberalnim nastupom. Pričao mi je, kasnije za večerom, o ne tako davnom dobu kada nije bilo televizije, te su se samo puštale vijesti u određeno doba dana. Nije odrastao na crtićima, nisu ga impresionirale hollywoodske akcijske zvijezde iz osamdesetih, naprotiv, za njih nikada nije ni bio čuo. Molio je da ga slikam ispred glasovitih bečkih zdanja da se može pohvaliti prijateljima pri povratku kako van granica postoji jedan čudan, novi svijet koji tek treba otkriti. Osjećala sam se čudno, pomalo pokroviteljski, mene ništa nije moglo impresionirati, austrijanci me jedinu nisu gledali s visoka. Bila sam im ravna iako nisam „priznata europljanka“ i iako sam se glasno bunila kada smo se dotakli teme kupovine nekretnina po Lijepoj Mojoj. Česi su im, pak bili, još bliži, kao braća sunarodnjaci, zajedno su lokali enormne količine piva, glupavo se cerekali prsatoj konobarici koja kao da je ispala iz crno-bijelih fimova. Česi su, kao što već spomenuh,srušili moje turističko viđenje o njima i ne, nimalo mi ne bijahu simpatični, čak štoviše i naprotiv, pokazali su se kao vrlo nadmeni, pokušavali su dočarati svoju intelektualnu nadmoć… Češka je bila jedna od vrlo brzo razvijajućih zemalja, pogotovo u području kojim smo se mi bavili. Ali nisu imali moje more. Hvalili su plavetnilo Jadrana, svaki je od njih bar 3 puta tijekom života posjetio Makarsku rivijeru, spominjali su Tita, njega se, kao, još živo sjećaju..,bilo je to za njih jedno doba kada nisu voljeli svoju zemlju, ali su živahno voljeli našu, baš kao i bucmasta Slovakinja koja se cijelo vrijeme šlepala uz njih, kao da se nikada nisu ni razdvojili… Mađari su bili samozatajni, jedan je bio lumen za strane jezike, mlađahni poliglota, koji je cijelo vrijeme šutke pratio svaki razgovor u razvoju, priključujući se tek na samome kraju i pokušavajući iz svega izvući zaključak. Sa sobom je donio sendviče od domaćeg sira i njihove salame, moram priznati da me time kupio na trenutak, sve dok mi na pamet nije pao Zdenkin Podravec i slavonski kulen. Nitko od njih o tome nije imao pojma. Pred sam kraj trodnevnog druženja bilo je i više nego jasno da nijanse i boje u kojima smo se razlikovali ne mogu stvoriti sliku kakva je trebala zlovoljnim austrijancima koji su nas trpali u isti koš misleći kako je najbolje osmisliti jednobojnu strategiju koja će se potom lako preliti između naših granica…Kako su samo bili u krivu. Jedina dodirna točka bio je komunizam, već davno dobro prežaljen, kojeg smo evocirali našim plitkim jednostranim razgovorima…. Čudna sorta netko bi rekao… Kakva bi se samo vina rodila iz našeg grožđa…?!
baš zanimljiv tekst, super si razvila karaktere, sad još ponešto znam o drugim kulturama ne tako dalekima od naše. :)
super post, ma cijeli blog... citam te... pozdrav
Pozdrav i posadi broda...
Brat moje prijateljice je pomorac na nekom dalekom brodu, plovi tamo s druge strane ove polutke, gdje su mora malo dublja nego ovo naše, gdje su ljudi malo hladniji i luke,bojim se, nekako strane. Na njega me sjetila emisija za pomorce, koju sam, ležeći nekada u toplom krevetu svoje bake, pratila pozorno, slušajući glasove djece koja su pozdravljala tate, majki koje su pozdravljale sinove, misleći svojim dječjim mislima da li zaista dopre ova poruka do ušiju njihovih dragih ili je ipak tako tužno odaslana u prazno… Negdje na nekom moru, u sipinom crnilu noći, netko možda i nije znao da mu je misli poslalo neko dijete… Bila sam tada sentimentalna curica koju bi do suza zapekli pozdravi s radio valova, ali baka je, iz neznanog razloga, uvijek radio podešavala baš na tu stanicu… Kao da i ona nekoga traži… Redali su se nepoznati glasovi, neki pred napuknućem težine iz grla, neki zbunjeni, zadihani, drhtavi i uvijek ponavljali posljednju rečenicu, kao pjesmicu napamet naučenu u školi: „..pozdrav i posadi broda.“
Zamišljala sam te ljude kako negdje na Južnome moru, sjede u maloj, prašnjavoj kotlovnici, skriveni ispod palube , u tišini okupljeni oko radio prijemnika, osluškujući kada će neki dobro poznati glas zazvati i njihovo ime…“ Na motornom brodu Sea Star plovi moj tata. Dragi tata, puno te volimo i mislimo na tebe. Sretan put i mirno more želimo mama, baka i ja…Pozdrav i posadi broda.“ Pitala sam jednom baku što je s onim ljudima koji nisu dobili svoju poruku. Jesu li tužni? Baka je rekla da zato oni koji se jave u eter pozdrave i posadu broda, tako da ipak svatko dobije neki daleki pozdrav… To bi me umirilo dovoljno da prestanem zapitkivati, ali ipak ostavljalo prazninu u mom malom srcu i nije mi dalo zaspati. Ja sam htjela da u noći za pomorce svi dobiju jednu malu boru oko usana , nacrtanu osmijehom.
Tada nisam poznavala ni jednog pomorca i bilo mi je žao što i ja nekoga ne mogu razveseliti. Pitala sam baku zašto su ti ljudi otišli ploviti daleko?! Domet mojih sićušnih misli tada je sezao samo do Jadrana… Jadran je bio lijep i nebeski plav… Tuđa mora, neka daleka mora, u mojoj su glavi bila zastrašujuće burna i tamna… Baka je rekla da ljudi idu služiti novce…Da se u crnim morima malo bolje živi… Nije mi baš bilo posve jasno…Za mene su svi brodovi bili jednaki, svi su ličili na hrđavi stari trajekt sa linije Valbiska-Merag… Pitala sam baku kad oni dođu kući? Baka je rekla da dugo, dugo moraju ploviti daleko i onda dođu doma na kratko… Odlučila sam da ne volim brodove.Brodovi rastavljaju ljude. Zbog brodova postoje tužne emisije na radiu i puštaju tužne šlagere u pauzama… Odlučila sam i da ne volim daleka mora. Da ih nema, svi bi ljudi plovili po našem malom Jadranu i svaku bi večer došli kući…Ne bi morali ići daleko služiti novce. Sve je bilo tako jednostavno…Zašto to nitko nije uviđao tada, nije mi bilo jasno…
Godinama kasnije ja sam postala osoba koja služi novce radeći sa brodovima… Znala sam na pamet svaku luku s druge strane svijeta… Na kontejnerskom terminalu u Rijeci, jednog kišovitog petka, zagledala sam se u lice mladog pomorca Kineza… I sjetila se… Ja ne volim brodove. Brodovi razdvajaju ljude. Zbog brodova postoje tužne emisije na radiu. Postoje li iste i u dalekoj Kini? I hoće li noćas u nekom dalekom krevetu, neka djevojčica pitati svoju baku jesu li tužni ljudi što sjede ispod palube osluškujući škripavi radio…?
Na motornom brodu, ne znam mu ime, plovi brat moje prijateljice. Sretan put i mirno more želi mu jedna djevojčica iz osamdeset i neke… Pozdrav i posadi broda…
Pozdrav bratu i posadi. Pozdrav tebi :)
Happy B.
Mom nekom koji mi i nije baš neki ili mi je nikoji, ne znam, još se nisam odlučila kako ću ga definirati kroz postojanje, ali mi je znao izvući osmijeh na lice i ponekad spasiti dan, pa ga onda valjda mogu smatrati svojim nekim, mada i nije baš moj, da ne bi bilo zabune, nije nikada ni bio, nego se tako samo kaže…Jer nije on nitko. Ipak je netko. I ja ga poznajem. Ne znači to da mi je samo poznanik, nije mi ni prijatelj, to je pak jedna druga kategorija…, dakle NEKOME za rođendan. Živ ti meni bio! „On je otišao…Rekao je da ide upoznati svijet, da njegovi snovi sežu dalje…i nikada se nije vratio šumama i ulicama našeg djetinjstva…U međuvremenu, njegova su pisma počela stizati- i kako su na njima bile marke iz različitih zemalja, osjećala sam zavist. On je bio stariji prijatelj koji je sve znao, proputovao cijeli svijet, puštao da mu rastu krila- dok sam ja pokušavala pustiti korijenje.“ (P.Coelho)
"Na obalu rijeke Piedre..."? Odličan odabir citata, a vjerujem i njemu draga čestitka. Sretno mu...
Hvala. I, dakako, točno, kao i uvijek, nepogrešivi Seraphim, "Na obalu rijeke Piedre..."... I da me znaš, znao bi kako je samo citat točno lansiran na pravo mjesto.
Namrštena lica državnih službenica
Pokušajte zamisliti...Što biste vi rekli da ste državni namještenik na nekom šalteru?! Bi li to zvučalo ovako? "Znate, istina je da ja primam plaću na vrijeme i da imam siguran posao, imam pravo na pauzu i plaćeni gablec…Imam svoja 4 tjedna godišnjeg odmora, slobodne dane, ne računajući vikende, plaćen prijevoz i još štošta što vi obični smrtnici nemate….Ja sam uzvišena, bogomdana službenica… Vi ste možda inteligentniji od mene, načitaniji, obrazovaniji, al' svejedno padate na koljena preda mnom jer ja sam bog i batina… Tako sam frustrirana kad vas vidim da stvarate gužvu na mom šalteru, pa vam ponekad tresnem prozorčić pred nosom…jer mi se baš pripiškilo kada ste vi došli na red… Ja sam službenica, vi mene trebate, ne ja vas, znate! Moji nokti su besprijekorno njegovani. Jer ja sam službenica. Ne znam što očekujete kada me je 500 ljudi ispred vas pitalo to isto pitanje…Ne razumijem zar ste vi ljudi tako glupi?! Normalno da sam namrštena.Pokušajte vi kao papiga ponavljati jedno te isto, po cijele dane. Ne, ne razmišljam o tome da idem u penziju i prepustim svoj činovnički stolac nekom mlađem.To je isto kao da ja prepuštam balavcu stolicu u tramvaju.Ma, ne budite smiješni. Mladi još imaju vremena pred sobom.Ja sam za svog poslodavca još itekako efikasna. Je, kaj bi vi htjeli?! Da trošim svoju energiju još i na ljubazan osmijeh. Zar nije dosta što vas moram gledati preko svog prozorčića tako malene kako se uvijate pred državnim aparatom. Znate ja sam tu još od doba dok je stari Tito bil živ. Kao aktivna članica SKH SKJ ja sam zavrijedila da sjedim na ovome mjestu. Ja sam službenica. Državna službenica, molim lijepo "
Objavi kad stisnem
Unesi tekst! Unjela sam ja danas oko 19h tekst o bankama i stambenim kreditima i o tome kak će nam mališa, kad jednom naraste i postane slavan, pomoć da ga što prije otplatimo, lupila "objavi" i...NIŠTA. Već je to jednom bilo, pa sam izgubila volju...Taman sam se lijepo raspisala ,satima razgibavajući prstiće, i onda se ništa nije desilo... Dobro, ne očekujem ja da se sad bog-zna-što desi, ali očekujem da se objavi kad stisnem "objavi". U protivnom sam frustrirana... Mogu se i raspekmezit u cijele 3 minute... Pitajte ostale trudnice, ako ne vjerujete, to je tako... Na primjer, jednom sam se prigodom rastulila kad sam otkrila da mi se strgao ribež... Dragi mi se dva sata smijao... I zato sam cijelu ovu večer iznimno nesretna... I danas više neću ništa napisati... Tko to mene cenzurira?! Bude dobio ječmenac na oku...
HRAVATI KOJI NEMAJU ŠTO DA JEDU IĆI ĆE U EUROPU?
(Politika spaljene zemlje)
Mesićeva politika stvorila je razarajuču krizu usmjerenu protiv vlastitog naroda. U taj propali sustav umetniti su i novinaari, čije priče su utemeljene na mnogim lažima. Vlada Ive Sanadera provodi "medijsku ofenzivu" pod parolom - sve bolje nam ide. Kako bi ona zadobila potporu javnosti,a u biti suočava se sa sve večim protivljenjem građana. I to onih koji sve gore žive. Prvo i glavno pitanje treba istaknuti - kakva je danas sigurnost Hrvatske? Istina je upravo suprotna, od onakve kakvu nam političari i mediji prezentiraju. To je jasno svakom razumnom čovjeku, da ovdje provodi se politika - koja uništava ovu zemlju. Ovo je šokantna stvarnost i neizbježna.
Do sada sretne obitelji - postaju nesretne, jer ništa pozitivno se ne dešava u našem društvu. Situacija je složena. Ubojstva po gradovima, pljačke banaka i naručena likvidacije sve su češće.i.t.d. Definitivno svako veče u vijestima slušamo neka policijska izvješća - tko je uhićen, ili protiv koga se provodi sudski postupak... Građani sve to gledaju sa čuđenjem. Gradonačelnik Zagerba Milan Bandić (SDP) najavio je da će iduće godine u glavnoj metropoli biti izgrađeno - još pet policijskih postaja. Da će po ulicama biti postavljene brojne kamere, tj. video nadzori. U Zagreb je stiglo 250 policajaca na ispomoć svojim kolegama.
Televiziske dnevnike i vijesti vodi nam praktički i teoretski policija. Jer stvari su izmakle kontroli - u policijskoj državi. Gdje policija danonoćno traga za raznim počiniteljima kriminalnih i zločinačkih djela. Premijer Ivo Sanader (HDZ) priznao je da smo postali Bejrut. Te da se to nemože dalje dopustiti. No, činjenica je da u nezaposlenoj Hrvatskoj - zavladao je kaos. Malte ne građanski rat. Vlast do sad nije bilo briga ima li narod od čega živjeti. Hrvati koji nemaju što da jedu ići će u Europu? Tužno je sve to gledati. Kako sve više ima sirotinje u Hrvatskoj. Pitam se: Zašto uopće ljudi plačaju profesionalne političare - koji dobro žive. Valjda zato da bi sami lože živili.
Čeka li nas još gori kolaps? Val nasilja zapljusnuo je Hrvatsku. Možemo zaključiti - da je dosadašnja demonstracija sile - nakon tolikih ubojstva i pljački - više služilo policiskom plašenju građana, nego stvarnom hvatanju glavnih počinitelja kriminala. Pa čak i uhičenja onih ljudi u vlasti, koji su im to omogućili. Nema političke osobe u Hrvatskoj, koja neće svu krivnju prebaciti na neku (izmišljenu) mafiju, odnosno na sve što se dešava - da je mafija kriva. Vlast je odavno podzemlju udahnila život, no sada se ona tobože pita - što je sad ovo. I što se događa?
Pozdrav ŠTIT !
U Bjelovaru,31.10.2008.
NEZAVISNI KANDIDAT
Branko Stojković
CROATIA / BJELOVAR
095/814-82-90,
091/797-65-56,
098/924-21-70
Kiša i druge stvari što padaju odozgor'
Vani kiši... Kiši, a kišu ne volim. Ni pod razno. Kiša mi je super stvar za uvući je u pjesme, dočarati melankoliju, opisati bujicu prolivenih suza, a da ni jednu suzu ne spomenem uopće.... Al' na kiši, na cesti, osjećam se popišano... Doslovce... Kiša je isto super da ispere tragove nekulturnog, adolescentskog napada na jednu trudnicu i par penzionera, koji je ostao raskeljen na pločniku jedne ulice. Sjećam se kada su se, tamo u nekim osamdesetima, izgradile zgrade na Savici.. Moja mama, koja je za ruku onuda često vukla mog bracu zgražala se ne mogavši pojmiti "novotariju" urbanog stanovanja... Naime, onuda je često šetala sa otvorenim kišobranom kada kiša nije bila ni blizu da se stušti... Mjesto kiše tuštale su prazne boce, opušci, ispražnjeni tetrapaci i slično... Mama je govorila da tako nešto još nikada nije vidjela nigdje, a kamoli u zagrebu i tko su ovi ljudi što bacaju smeće sa prvog, sedmog ili tko zna kojeg kata... Ja sam neki dan ponosno šetala svoj veliki trbuh Strojarskom, a ispred mene na par koraka dvoje penzionera uživa u šetnji... Odjednom me nešto svom silinom udarilo u trbuh, mališa se trznuo, a ja zaurlikala od bola i digla pogled... Sa kućnog broja 8 u Strojarskoj ulici u Zagrebu netko je "lansirao" jaje na moje nerođeno dijete. Penzići su za samo dva koraka izbjegli taj isti udarac u glavu... Par dana kasnije, prošavši istom putanjom na pločniku iste ulice, ispred istog kućnog broja nalazili su se ostaci nekolicine istih "projektila". Kultura stanovanja?! Nekada je izlazio časopis za istu. Vjerojatno ga više nema na kioscima jer ista i ne postoji...Ili se preobrazila... Koji su se to dotepenci iz koje vukojebine naselili ovdje pa misle da je urbano sve ono što se nije radilo u njihovoj maloj pripizdini iza neke klisure?! I tako sve češće postajem svjedokom nezainteresiranih majki i neodgojene djece.. Gospodo, što to govori o nama? Jesmo li konačno evoluirali do pretka praživotinje?! Hoće li naša djeca kroz nekoliko godina vršiti nuždu po tepisima dnevnih boravaka i prazniti pepeljare po frizurama prolaznika?! Hoćemo li sanirati smetlišta na način da deponij sagradimo ispod vlastitih balkona?! Zato što nismo rođeni ovdje, pa nam je svejedno..Imamo opravdanje za neobrazovanost...Ponosna nam majka!
SLAVITI ĆEMO MESIĆEVE ZLOČINE U BJELOVARU
(29. RUJNA 1991. – 29. RUJNA 2009.)
Vrhovni komandant yugo-armije je ruši Hrvatsku
Na 18. obljetnici proslave, kada je JNA, s kojom je zapovijedao Stjepan Mesić, učinila (ne)zapamćene zločine, porušivši dio grada tenkovima i iz drugog oružja otvorenom vatrom pucali na Bjelovarčane. Mislim da tako Bjelovarčani danas nemaju nikakvog razloga da se hvale s „Domovinskim ratom“. Ovdje samo bih rekao: druže Mesiću rušio si naše domove i ubijao nedužne civile i hrvatske vojnike... Proklet je onaj tko je birao i tko je zaboravio - sve što je Mesić radio. Proklet je onaj tko je glasao za njega. He, he, he, tako se cere naši politički diletanti i suzajedničari svih zla ispred televizijskih kamera. I nije ih (to) briga što Hrvatskom vlada smrtna glad i neimaština...
Slavimo pobjedu, a glavni krivac sjedi u Zagrebu
U Bjelovaru ono što je učinila (bivša) JNA i bližoj okolici 29. rujna 1991. godine, može se slobodno nazvati i „psihološkim zlostavljanjem“. Veliki garnizon (bio) je smješten u samom centru grada sa tri važne lokacije, otvorio je paljbu iz svog raspoloživog oružja. To je bilo u danima 1991.-tih godina, kada Hrvatska se je odcjepljivala od SFR-Jugoslavije. Dok su se vodile borbe oko vojarni, u Bjelovaru je eksplodiralo vojno skladište oružja, streljiva i eksploziva „Barutana“ u prigradskom naselju Hrgovljani. Eksplozija je bila toliko jaka i snažna da uzdrmao se je cijeli grad Bjelovar. Sreća je bila, da nisu još eksplodirala dva skladišta, jer od potresa bi se sigurno porušile mnoge kuće i stradali bi ljudi...
Krvavi predsjednik Jugoslavije i Hrvatske
Hrvatsko glavno odvjetništvo na čelu s predsjednikom Mladenom Bajićem, trebalo bi preispitati Mesićevi 217. krvavih barbarskih dana na čelu JNA i Jugoslavije. Njegovu zapovjednu odgovornost i angažman nanošenja štete Hrvatskoj. Skoro svaka država ima one koji ostaju vječno u vrhu, uz vlast, u sjeni kao poslušnici i izvršitelji, a u mnogim slučajevima i one koji kontroliraju i ucjenjuju vlastiti narod... obično su to osobe bez jačih političkih ubjeđenja i bez ikakvih moralnih kvaliteta, ali zato imaju jaku bolesnu ambiciju za željom i moću vladanja. Puno je onih u Hrvatskoj političara koji završili su svoju politički život ispred stopala, tj. cipela Stjepana Mesića.
Danas nama Hrvatima Mesić priča viceve i priče
I tko je onda rušio naš grad Bjelovar 29. rujna 1991. godine? Što mi sad slavimo? I od koga smo mi to građani oslobođeni? Mesić je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva od 15. svibnja 1991. – 28. prosinca 1991. godine. On sada glumi predsjednika Hrvatske države i to s dva mandata, odnosno deset godina... Stjepan Mesić je učinio pakleni kaos u našoj državi, stvorio je on: korumpirane medije, sindikate na grbači naroda, nezaposlenost, raspad gospodarstva, zaduženost zemlje,.., kriminal i pljačke, itd. Zanimljiva je priča, koju je Mesić ispričao na zagrebačkom jesenskom gospodarskom velesajmu o „sovi i stonogi“, a ta priča se je odnosila na ministra gospodarstva Damiru Polančecu, čija kriminala afera je ovih dana – otkrivena u koprivničkoj Podravci, gdje je Polančec bio u Nadzornom odboru. Mesić je slikovito u toj priči objasnio - kako se je stonoga žalila sovi – da stalno kasni na posao, jer ispred vrata mora obrisati svojih sto cipela. Onda je sova predložila stonogi da se pretvori u pticu. Kada je stonoga upitala sovu - kako to da učini? Sova joj je (onda) odgovorila – da te finese i detalje treba razraditi i otkriti sama. Kad Mesić sve redom optužuje i da u Hrvatskoj se u zadnjih 16 godina vodi potpuno kriva politika. Kad Stjepan Mesić, danas, nudi recepte „kako stonoga da postane ptica?“. On zna - kako je (to učinio) i postao – ta ptica – preobrazio se je od Predsjednika SFRJ-a i Vrhovnog komandanta JNA, u zapovjednika oružnih snaga i predsjednika Republike Hrvatske.
U Bjelovaru, 16.09.2009.
C R O A T I A
NEZAVISNI KANDIDAT
brankostojkovic152@yahoo.com
095/814-82-90, 091/797-65-56
HRVATSKI POKRET ŠTIT
http://istinazanarod.blog.hr
http://mesomeso.blog.hr
|
